Spomenik nazvan „Spomenik pobjede“ je postavljen u ime svih poginulih branitelja Južnog bojišta Domovinskog rata. Djelo je to akademskog kipara Nikole Vučkovića iz Metkovića, a kamene kocke simboliziraju hrvatski grb i obrambeni bedem prema istoku. Spomenik se nalazi na brdu Vjetreni mlin odakle se pruža lijep pogled na Mali Ston i zaljev Bistrina, a gdje se nalazila posljednja crta obrane prema dolini Neretve pri čemu su mnogi izgubili svoje živote. Ovdje su se u ožujku 1992. odvijali neprekidni četnički napadi na most čijim bi padom bio odsječen jug Hrvatske. Po buri, kiši, skliskom kamenjaru, iza vreća s pjeskom, hrvatski mladići očekivali su napad na most. Po ponoći 24. ožujka 1992. započela je eksplozija granata. Ratni roman Izudina Bečirčića Braća po oružju (Vlastita naklada; Zenica 2007.) opisuje tragičnu, tužnu i dirljivu priču požrtvovnosti i stradavanja hrvatske mladosti, žrtve za ratnog suborca i prijatelja.

Domovinski rat bio je obrambeni rat za neovisnost i cjelovitost hrvatske države protiv agresije udruženih velikosrpskih snaga - ekstremista u Hrvatskoj, JNA te Srbije i Crne Gore. Domovinskomu ratu prethodila je pobuna dijela srpskoga pučanstva u Hrvatskoj, koja je izbila u kolovozu 1990.

Na strategijskoj razini Domovinski rat sastoji se od tri etape:
U prvoj etapi, do siječnja 1992., izvršena je vojna agresija na Hrvatsku, koja je bila prisiljena na obranu. Oružani sukobi počeli su izbijati u travnju 1991., a uz postupno priklanjanje JNA srpskim pobunjenicima, od kolovoza 1991., prerasli su u izravnu agresiju iz Srbije. 
U drugoj etapi, od siječnja 1992. do svibnja 1995., došlo je do zastoja u agresiji i do razmještaja mirovnih snaga UN-a duž crta prijekida vatre. Za Hrvatsku je to bila etapa diplomatskih nastojanja i pregovora te strpljivog jačanja snaga uz provedbu operacija taktičke razine u kojima su oslobođeni manji dijelovi teritorija. 
U trećoj etapi, u svibnju i kolovozu 1995., bile su izvedene navalne operacije u kojima je oslobođen najveći dio okupiranoga područja u Posavini i zapadnoj Slavoniji te na Banovini, Kordunu, u Lici i u sjevernoj Dalmaciji.

Preostalo okupirano područje u hrvatskom Podunavlju reintegrirano je uz pomoć prijelazne međunarodne uprave (1996.-1998.).

Ovo područje je nazvano Južnodalmatinsko bojište te je obuhvaćalo  područje općina Ploče, Metković i Dubrovnik. Trajna geostrateška nepogodnost toga dijela Hrvatske mala je dubina teritorija. Agresija se ovdje nije odvijala po uobičajenome modelu koordiniranog djelovanja mjesnih Srba i JNA. Ovo je područje bilo izloženo napadima iz istočne Hercegovine, a potom i iz Crne Gore. Područje Konavala i dubrovačkog primorja zauzele su snage JNA u listopadu, a sam Dubrovnik našao se u potpunom obruču. Bio je gađan s mora, iz zraka te s položaja na brdima iznad grada. Razorni napadi na Dubrovnik nastavili su se u studenom i prosincu. Važnu pobjedu HV ostvarila je zaustavivši agresorsko napredovanje kod Stona. Nakon potpisivanja primirja u siječnju 1992., rat je na dubrovačkom području bio slabijeg intenziteta, no novu opasnost, osobito po dolinu Neretve, donio je početak rata u BiH.

Iako se često govori da je rat u Hrvatskoj završio s Operacijom Oluja, dijelovi hrvatskog teritorija su bili izloženi bombardiranju sve do završetka rata u Bosni i Hercegovini u jesen iste godine, dok je sudbina preostalog dijela - riješena Erdutskim sporazumom  1995. kojim je dogovorena mirna i postupna tranzicija tog područja pod hrvatsku vlast. Ona je dovršena početkom 1998. kada je Hrvatska konačno ostvarila svoj suverenitet na međunarodno priznatim granicama.

Uz velike  ljudske gubitke poginulih i ranjenih zabilježena su i velika razaranja na ratnim područjima, od kojih neka nisu sanirana ni desetljeće nakon završetka rata.